Lovci na Mjesec
Nikad si nismo tako veliki do prvog puta kad napravimo nešto novo, kompletno drugačije od ičega što smo napravili, vidjeli ili čuli prije tog trena, do svoje prve prekretnice. Malo sam razmišljala o tome što bi to bilo, koji bi događaj bio moja prva prekretnica, ako ne prekretnica može i zavoj, pa makar i hupser, stvarno nisam izbirljiva. Padale su mi razne ideje na pamet: prvi poljubac, prvi dan škole, prvi dečko, prvi normalan dečko, prvi sex, vozački, fax,...
Možda prva prekretnica/raskrižje/zavoj/hupser/stanje ceste po volji je ipak ovo...
Bilo je to krajem 90'tih, '98, '99. ili tako neke, ja sam bila pri kraju osnovne(negdje 7, 8. razred) i nakon mukotrpnog nagovaranja mama, kolegice iz škole i ja smo dobile dopuštenje da smijemo izači u subotu i još k tome u disko. Presedan samo takav. Ta dozvola je značila kraj druženju kod kuće i igranju s barbikama ili kina petkom do 9 navečer (ok, to će i nakon ove značajne, nazovimo ju THE subota, ostati popularno), igranje u parku iza zgrade je ovime postalo totalno out, ljulje i igranje graničara sada su postale akcije nedostojne mene odrasle, zamjenjene su vrlo brzo raspravama i hihotanjem o dečkima dok smo se šetale kvartom.
Ha, ja mogu u disko, konačno sam došla na tu razinu, kao u Super Mariu kad se s onim debelim crvenim čovječuljkom skakalo s nivoa na nivo . Uspjeh ekvivalentan prvom poljubcu i to s jezikom, prvom putu kad zaključiš da su dečki budale, te prvom putu kad shvatiš da ipak nisu, dobivenoj osobnoj (ok, to bi jedino moglo...možda...konkurirati THE suboti), prvom samostalnom putu u inozemstvo i sličnim povjesnim trenucima jedne individue. Next step- djeca će mi se u tramvaju dizati i prepuštati mi sjedalo zbog poštovanja prema starijima. Zanimljivo, kad su mi se djeca počela na ulici obračati sa " teta, jel znate koliko ima sati?" prestala sam to smatrati i gledati kao na vrlinu.
Jedini takav disko koji je imao program od 19-22 za sve one mlađe od 16 je bio Best na Savi. Ne znam da li taj klub još uvijek posluje i da li još uvijek ima taj program za mlađe, ali tada je bio i bio je hit. To je bila era tehna i one Colonijine "Ti da bu di bu da" stvari, ne znam kako je išla al' taj dio refrena pamtim i danas, kao i kod svih pop pjesmuljaka lako se pamte, brzo ulaze u uho i predugo ostaju tamo. I tako smo se nas 4 uputile u nepoznato, oči ko' krafne i srce u petama kao da sam NASA-in austonaut i sada idem na Mjesec. Nedostajali su lokalni novinari, s notezom zakačenim za šešir, cigaretom u ustima dok se naginju preko ograde i viču: " Gospođice Layla, jel može samo jedno pitanje?!" , a uzjarena publika u ekstazi plješče, a mama i tata ponosno se drže za ruke sa suzama u oku jer je njihovo malo dijete sada veliko.
Aman taman kako sam se probudila iz svoje fantazije, ušle smo unutra, u neotkriveno kraljevstvo u kojem se mudrosti i tajne života prenose s koljena na koljeno. Dočekao nas je dim cigareta, zamračen prostor i drugi lovci na slobodu koji su ju u tu subotu smjeli okusiti.
"Ok, sad smo tu...i što sad?" pitala je frendica. Pitanje je bilo na mjestu, jer je kao odgovor dobila muk...od sto glasa, glasa čuti nije. Mi smo se pogledavale, slijegale ramenima, pogledavale oko sebe s vrha stepenica na kojima smo u svojim prešljokavim majcama izgledale kao svetionici i guide line-ovi za brodove i pomorce u nevolji. Dobra strana 13.godišnjaka je ta što mogu na sebe navuć što god hoće i izgledat gore od cirkusnog klauna i ljudi će i dalje smatrat da su slatki.
Eventually, smo se spustile dolje i plesale, a 22 sata ko u Pepeljuzi došla su brzo, moj brat nas je čekao ispred s autom i vozio doma. Bio je to dan za pamčenje, dan kao niti jedan prije. Kad si mali, male stvari su ti velike, ako ne i toliko veče da se čine apsolutno nevjerojatne. Slijedeći odlazak u disko, osim na maturalcu u Dubrovniku, je bio tek u prvom srednje.
Razlog sam saznala nekoliko godina kasnije. Naime, u novinama je izašao članak da su dileri ubacivali klincima u Colu extasy i da su se oko kluba motali isti nudeći travu i slične opijate. Starcima su automatski narasle sijede, pa smo imali one duge razgovore o tome kako je droga no-no i zajednički se dogovorili da tamo više ne idemo. No, iz nekog razloga to nije bacilo sjenu na moju the subotu, možda zato što se nije ponovila, možda zato što je bila apsolutno drugačija od svega što je bilo prije. Meni je to bio spomen slobode, a ne mjesto u kojem sam trebala biti na oprezu.
Za vrijeme srednje, izlasci su bili vertikala oko koje su se vrtili naši životi i tko/kada/s kim/ gdje, pa su došle prve kave i sl, a izlasci u disko su tek počinjali u 22, a završavali oko 2-3 ujutro. No, niti jednom se nisam veselila kako toj the suboti.
Fascinantno je kako dok smo mali, male stvari nam se čine velike, a velike apsolutno nedostižne gotovo kod zvijezda, a kad smo "veliki" onda nam ni male ni velike stvari ne predstavljaju takvo veselje, osim ako ne zadržimo ono nešto dječije u sebi, jer ako toga nema...što ostaje?
Više tamo nego tu...
Fascinantna mi je ta ljudska potreba da se u roku milisekunde naše ponašanje okrene za 180 stupnjeva oko svoje osi. Glupo bi bilo nadodati "bez razloga" jer, realno, malo je razloga koji su u stanju opravdati takav sudden change of heart osim možda psiholoških poremečaja.
Divni su to trenuci kad vaš sugovornik od prijateljski nastrojenog, nasmijanog lica, postane, iako ne nužno ženskog roda, nadrkana baba s žeščim PMS-om, a vi se u čudu i nevjerici pitate- od kud se stvorilo to čudovište iz Lock ness-a i kako ga u što kračem periodu vratiti nazad; Fedexom, City expressom ili nečim trećim, a dok dogovorite prijevoz divlje životinje nazad u Nedođiju, on se metamorfozom vrati u dobro poznato, prijateljsko lice.
Kafkinu Preobrazbu sam doživjela i ja, danas, na kavi s svojim inače zaista dragim prijateljem i njegovom dragom. Na sreću, ovaj put sam imala wingmena u obliku svog dragog, koji je zajedno sa mnom postao krotitelj divljih zvijeri i to usred Zagreba.
U našem ringu se odvijala borba, fer i u rukavicama, više manje po pravilima, samo s rijetkim time outom sve dok se zaračene strane nisu ispuhale. Zašto su se zaratile? Tko će ga znat...možda je zbog snijega, možda je zbog kontrolora u tramvaju, možda je zbog nervoze da mi, njegovi dugogodišnji prijatelji upoznajemo nju, njegovu odabranicu. Nakon nekoliko runda i toplo- hladno valunga, kao iskusni timaritelji, divlju zvijer smo spremili u kavez i na naše svekoliko iznenađenje, divlja zvijer je opet postala dobro poznato, nasmiješeno, prijateljsko lice. I onda su trudnice moody?
Simpatična mi je ta navika, koja je više opće prihvačeno pravilo, da postoje prijatelji s kojima održavamo kontakt reda radi, popijemo kurtoaznu kavu tu i tamo, više tamo nego tu, uljudno se smješkamo kao na intervju-u za posao, a sve je zapravo sredstvo kojem je finish line dobar dojam. Mantra je jednostavna- poznanstva se održavaju jer nikad se ne zna, možda jednom nam zatrebaju. Slika društva koja mi iskreno ide na živce, ali realno je reći da stvari tako funkcioniraju i funkcionirati će još neko duže vrijeme, pa kad si u Rimu,do as the Romans do.Imam i ja nekoliko, sada poznanika, nekad davno prijatelja s kojima sam dijelila sve dobro i loše, a danas dijelimo kurtoazne kave i čestitke za rođendane i blagdane. Što se dogodilo? Iskreno? Odrasli smo. Danas nas zanimaju različite stvari, a kontakt održavamo zbog neke nostalgije za vremenima kad je sve bilo bezbrižno i jednostavnije.
Kad se nađem s jednom od tih long-time-no-see frendica (u daljnjem tekstu poznata kao L.T.N.S) imam feeling ko' da gledam u retrovizor. LTNS i ja se znamo 7 godina, u to vrijeme smo prošle početke veza i završetke istih, nove prijatelje koji su ušli u naše živote i stare koji su odlazili, bila je tamo za mene i ja za nju. Kada se danas nađemo, meni se čini da pričam sa strancem, doduše ona se uopće nije promjenila, ali ja jesam. Još uvijek ima iste najdraže filmove i iste pjesme, uvijek kupuje isti žanr knjiga, šiva si odječu i kupuje Vogue svaki mjesec. Naša druženja traju po sat vremena, koje mi se čini kao barem 3 sata i u tu jednu kavu svakih mjesec- dva, čini mi se, stane sve manje i manje informacija, barem s moje strane.I onda ostanem s pitanjem "zašto se uopće družimo više? Čujemo? Potrudimo nači se s vremena na vrijeme? ", možda zbog želje da se prisjetim svega onog što je bilo nekad kako bih znala cijeniti ono što imam danas i prijatelje koje vidim često i imam priliku vidjeti njihovu metamorfozu od ljutih do sretnih na jednoj kavi, bez objašnjenja ili upozorenja, s kojima se smijem, ljutim i veselim.
- subota, 13.02.2010., 14:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Just to say hello
Od tolike želje da napišem nešto...ne napisah ništa...pa da razbijem led,snijeg i ostale stvari koje se trebaju razbiti prije počnete pisati, pozdravljam sve buduće čitatelje mojih baljezgarija 
